Za šankom u kuhinji sjede moj sin, moja kći i njezin muž, slažu tanjure za ručak, režu kruh, toče pića u čaše. S druge strane moja mama i ja dovršavamo ručak. Jedna peče pommes frites, druga začinja salatu. I pričamo, smijemo se, dodajemo jedno drugom što treba. Moja kći kaže, Tako sam sretna kad je puna kuća. Noni se zasjaje oči od topline. Obitelj na okupu usred dana. Pravimo planove što ćemo sve napraviti doma: obojiti zidove, izvaditi kompost, okopati voćke, isprazniti ormare. Urediti svoj mikrosvijet izvana, ali i urediti sebe iznutra. Izbaciti sve nepotrebno, smiriti se, spavati bez briga, znati da je sve dobro sada i da baš tako mora biti. Nekoliko tjedana ćemo živjeti drugačije. Kako se more u Veneciji razbistrilo, kako se zrak nad gradovima očistio, tako i naš život prolazi kroz sito koje razdvaja potrebno od nepotrebnog. Postajemo lakši i postajemo svjesni bez čega možemo, postajemo svjesni o koliko smo stvari nepotrebno ovisni i koji su nam istinski prioriteti.
Nešto vremena treba posvetiti i za održavanje svojih moždanih vijuga. Moramo se prebaciti u virtualni svijet rada i učenja jer imamo sve alate za to. Sutra je sada. Budućnost je vidljiva kada ju dotaknemo i odlučimo postati dio nje.
U Školici se već neko vrijeme pripremamo za podučavanje online, a situacija u kojoj se trenutno nalazi manje-više cijeli svijet nam je dala vjetar u leđa. Sretni što u našim obiteljima i okruženju nismo pogođeni tako jako kao neke druge zemlje, zahvalni na zdravlju, vraćamo životu kroz ljubav prema našem poslu.
Družimo se uz pomoć žica, nevidljivih polja, piksela. Slušamo jedan drugoga, pišemo, glumimo, učimo i jednostavno idemo dalje.
Budite zdravi!

Sanja